Let's talk about food

My apologies for not translating this text into English. The topic has to do with a regional food conference which I deem to be more relevant for the Bosnian speaking visitors. 

Mozete li zamisliti da vas je na cas kuhanja pozvao Stevo Karapandza, u emisiji koju vodi Oliver Mlakar i koja zavrsava koncertom Djordja Balasevica? Tako sam se ja osjecala kad sam saznala da se u regionu organizuje konferencija o hrani, Food Talk 2013. Moram naci nacin da odem, mislila sam svo vrijeme, i nekako u posljednji trenutak (citajte: na dan polaska), sve se poslozilo.  

M. je pristao da ide sa mnom (Ja volim biti tvoj sofer, rekao je). Odlucili smo da necemo ici autoputem, jer je ovo i njemu i meni bio prvi put da idemo u Srbiju poslije rata, a zeljeli smo da bolje upoznamo ove krajeve. 

Granicu smo presli kod Zvornika, i krenuli putem Loznice, Sapca, Rume i, na kraju, Novog Sada. Nisam se mogla nagledati biber crijepova na starim kucama, otezalih krosnji visanja i lelujavih polja zita. Iako je putovanje bilo uistinu divno, najsentimentalniji trenutak za mene je bio kad sam ugledala smaragdnozelenu Drinu. Valjda ono uz sto odrastamo zauvijek ostaje dio nas, i kad smo godinama i kilometrima daleko.

Konferencija se, simbolicno, odrzavala na vojvodjanskom salasu kod Novog Sada (Salas 137 u Ceneju), u organizaciji Color Press Grupe. U trenucima kad nisam fotografisala ocaravajucu prirodu (ne zamjerite mi ocitu fascinaciju cvjetovima maka), halapljivo sam upijala svaku izgovorenu rijec ucesnika panela.

Color Press Grupi velika hvala za ideju i hrabrost da organizuju ovakav skup, i pohvale na veoma uspjesnoj organizaciji.

Najvise su me dojmili pisac Vladimir Pistalo i kuhar/voditelj Vjeko Kramer (obecavam da to nije stoga sto obojica poticu iz Bosne i Hercegovine!). Vladimir je vrlo slikovito i sa dozom blage fascinacije govorio o hrani (Recite mi drugo zadovoljstvo koje se ponavlja tri puta na dan i traje po pola sata). Vjeko me je osvojio pozitivnom energijom i pristupacnoscu. Na panelu je elokventno i vjesto govorio o svom radu i nastojanjima da donese nesto novo u domove svojih gledalaca.

Sa Amerom Sinanovicem, vlasnikom sarajevskog restorana Cetiri sobe gospodje Safije, razgovarala sam o gastro ponudi naseg glavnog grada, za koju smo se slozili da je jos uvijek u razvoju, kao i o tome ko utice na kreiranje gastro trendova. Jos jedno lijepo poznanstvo, Lamija Bulgurdzic, idejni kreator Jedi Tweet-a, e-kuharice sa najkracim receptima, govorila je na temu food blogging-a, u sklopu panela posvecenom tematici hrane na mrezi.   

Oliver Mlakar i Stevo Karapandza pripovijedali su o svom radu u televizijskoj emisiji Male tajne velikih majstora kuhinje, uz mnostvo anegdota o njihovom kamermanu 'picajzli' koji je od njih trazio da po deset puta posole jelo kako bi napravio snimak iz pravog ugla (ja ga u potpunosti razumijem), o emisiji sa Terezom Kesovijom koja nikad nije emitovana (nisu mogli sloziti materijal jer je Tereza Stevu stalno oslovljavala sa ''asistentu moj''), te o tome kako bi pijacni standovi sa sampinjonima bivali preplavljeni dan nakon sto bi oni u emisiji napravili jelo sa sampinjonima. 

Mislim da je za njih dvojicu ovaj susret bio prilika i za trip down memory lane, i djelovali su skromno i polaskano nasim odusevljenjem, sa osmijehom prihvativsi ''kritike'' generacije kojoj je cetvrtkom, zbog njihove emisije, bilo oduzeto pravo na crtani film.

Iako smo morali krenuti nazad prije zvanicnog kraja Konferencije, kao slag na torti ispratio nas je Djordje Balasevic prepricavanjem gastro-anegdota iz svog djetinjstva. Do suza nas je nasmijavao pricama o njegovoj baki koja je vrlo uspjesno upravljala kuhinjom, o jednoj budali koja je izlijetala na cestu svaki put kad bi njegov deda sjeo na svoj motor, te o neizbjeznom i nadrealnom susretu dede (na motoru) i praseta (dedu su doveli kuci u zavojima, a baka je zabrinuto pitala ''Sta je sa prasetom?'').

Baka, koja se emotivno vezivala za kokosi i druge zivotinje, nije voljela dijeliti recepte, braneci se rijecima ''Vjerujte da ni sama ne znam sta mecem'', a sve sto je ikad skuhala, uradila je koristeci dva loncica/mjerice: malu tufnastu i plavog olupanog. Mali problem malom Djordju je bio taj da je baka puno voljela dedu, a deda jabuke, pa su svi kolaci uvijek morali biti sa jabukama (npr. gomboce/knedle sa sljivama sa jabukama, i sl.).

Sa njeznoscu je govorio o svojoj ''poetski nastrojenoj'' majci koja se nije bas najbolje snalazila u kuhinji (sto joj nije predstavljalo nikakvu prepreku). Rekao je da misli da se vise dao na tu stranu porodice, i iz razloga sto, za razliku od lika u svojim pjesmama, on zapravo nikada ne pije (otac dolazi iz vinogradarske porodice kojoj Djordje, kako kaze, popravlja prosjek apstiniranjem od alkohola). On sam se nikako ne snalazi u kuhinji (svaka treca kajgana mu ne zagori), a voli pojesti slatko (Carski drobljenac (Kaiserschmarren) i hurmasice su omiljeni dezerti u domu Balasevica).

Na putu nazad za Sarajevo, M. i ja smo ponovno prepricavali njegove rijeci, i ponovno se smijali. Negdje nakon Iriga, zaustavili smo se da kupimo voce kod lokalnog prodavca. Pricao nam je kako mu je jedan covjek donio porciju cevapa cak iz Novog Pazara, iz restorana u kojem je i Tito dolazio na cevape, i kako su to bili najbolji cevapi koje je on pojeo u svom zivotu. Hrana, svugdje i u svemu, mislila sam.

Na Konferenciju sam otisla sa zeljom da naucim nesto novo, a vratila sam se puna divnih utisaka, interesantnih poznanstava i sa dodatnom inspiracijom i vjerom i u svoj rad. Govora je bilo i o zdravoj prehrani, o dogodovstinama u kuhinji, hronoishrani, organskoj proizvodnji, filmu, ljubavi... O svemu cu pisati vise u narednim postovima (cak imam i preporuke za nekoliko restorana u regiji i svijetu, koje cu vam rado prenijeti). Osjecam se privilegovano sto sam imala priliku provesti jedan dan sa ljudima koji vole i cijene hranu, i koji su nesebicno govorili o svojim iskustvima i naucenim lekcijama.

Od srca hvala svima za ovo nezaboravno iskustvo. Nadam se da se vidimo i iduce godine!